Ljetni odmor različit je od drugih odmora. Sve uspori i neka ugodna lijenost uvuče se u svaku stanicu. Treba mi neko vrijeme da dođem do ljetnog sebe. Ljetni ja oslobođen je raznih moranja i trebanja. I dosta je sebičan. Ako ga bolje osluhnem, govori ikavicom. Volim taj dio sebe koji je lagan i sklon fantaziranju. Njemu dugujem puno dobre zabave i sjajnih susreta sa zanimljivim i dragim ljudima. Gdje se nalazi taj ljetni ja tijekom zime? Spava li zimski san? Zna se povremeno pojaviti i ugrijati poneki zimski zagrebački dan.

Jedan dio mene, vrlo blizak ljetnom ja, zove se Ništa Ne Znam. Uživam u tome da ništa ne znam. Ne moram ništa znati. U glavi mi je pjesma Ne znam plesat, aha, ne znam plesat aha… Valjam se u tom osjećaju. Odmara me. Ništa ne očekujem od sebe. Jako mi je drag taj dio mene. Malo plešem na stolcu dok ovo pišem. 

Ima i drugih dijelova mene kojima sam nastanjen. Ponekad mi se čini da je unutra prava gužva. Tko sam zaista? Trebam li se odlučiti samo za jednu verziju sebe? Neki su mi dijelovi bili draži, a nekih sam se sramio. Nisam želio da ih drugi vide. Pomoglo mi je kada sam shvatio da je svaki dio mene vrijedan i da se formirao s razlogom. Prestao sam se opirati i boriti protiv određenih dijelova sebe. Prihvatio sam ih odlučno vođen mišlju kako mi je cilj u životu osjećati se što više integrirano. Proces integracije nikada ne završava. Osjećam se bolje i poletnije što više osvještavam različite dijelove sebe i prihvaćam ih kao svoje. Ne trošim nepotrebno energiju na ignoriranje i odbacivanje manje poželjnih dijelova sebe. Nije to jednostavan proces. Nekih se dijelova sebe sramim, kako sam već naveo. Sram je vrlo neugodna emocija. Zaustavlja nas i sprečava bilo kakvu spontanost. Iskreno, sram me je priznati da mi rutina predstavlja ugodu. Sigurnost najprosječnijeg života privlači me mirisom pečenog mesa i krumpira nedjeljnog ručka. Nekako mi se to ne uklapa u sliku sebe koju predstavlja lik koji je vrlo otvoren za nova iskustvima i željan stalne promjene. Što je, tu je – ja koji želi vrlo low profile život isto je dio moga bića. Dugo sam ga ignorirao i pravio se da ne postoji, makar se u zadnje vrijeme sve više prepuštam ideji prosječnosti. I baš mi je dobro. 

Ljubim i svoju progresivnu sliku. Šeretski se smijuljim dok ovo pišem. Nemam svijest o tome što me tu zabavlja. Ima jedan dio mene koji jako voli biti ispravan, odnosno u skladu s progresivnom slikom i drugi koji je krkanski cinik i podj*bava ovog uzornog mladića. Trebalo mi je vremena da naučim voljeti i jednog i drugog. Ok, malo više ovog prvog. Krkana gotovo da i ne puštam van. Nemam pojma kako to?! Osjećam da se moram malo umiliti i učiniti stvari laganijima. Možda se ništa se ne mora. Koliko sam samo to puta izgovorio i još više puta pomislio. 

Postoji u meni i taj neki ekshibicionist jer inače ne bi bilo šanse da dijelim sve ove svoje istine javno. Mogao bih tako analizirati u nedogled, ali vraćam se ljetnom sebi.

Svi smo mi više-manje u problemu. Da bismo razvili koherentan osjećaj sebe, u pravilu trebamo identificirati dijelove sebe koji se ne uklapaju i potom naći način kako ih prihvatiti i učiniti svojima.

Otvorite se za unutarnji pogled, osluškujte unutarnje procese i krenite s upoznavanjem različitih dijelova sebe. Što ih bolje upoznate i pružite im dobrodošlicu, bit ćete više svoji. Važno je da naši različiti dijelovi međusobno komuniciraju, da budu u dijalogu. Bitno je preuzeti odgovornost i donijeti odluku koja će vrijediti za cijelu populaciju različitih dijelova koji nastanjuju našu osobu i prihvati ih. 

Što nam više treba od toga da budemo cijeli, svoji? 

Ugodan i ispunjen ostatak ljeta svim vašim dijelovima! Iako, sjetite se, Ništa vam ja Ne Znam!

‍